Mogli bismo, kao u onoj reklami, odmah na početku, mirne duše reći: svatko ima svoj Vrbas, jer, Vrbas nikako nije isti u G.Vakufu i Bočcu, u Bugojnu i Banjaluci, a nije bome ni na Sastavcima i u Potrlici, a, opet, nikad nitko nije rekao: Vrbasi. On je uvijek Vrbas, uvijek u jednini. A riječi koje se ne mogu staviti u množinu, kako reče onaj Švicarac, Bichsel, posebno su patetične riječi: treba ih promatrati i upotrebljavati osobito oprezno.

Oduvijek je, čini se, Vrbas hladio usijane glave zadrtih uskopaljskih muškarčina i, uz pomoć debelog hlada i tanke rakije, pretvarao ih u pomalo ženskaste, melankolične tipove iz čijih bi grla umjesto psovki i drugih osornosti izlazile sladunjave pjesme uz šum vode kao zvučnu kulisu:

“Vrbas voda na valove dode,/ Nit’ od kiše nit’ od bijela snjega, / Vec od suza skopaljskih momaka….”

 

 

I doista, teško je naći ijednu rijeku koja je opjevana više od Vrbasa.

Uvijek su to ženske (lirske) pjesme, a rijetko, gotovo nikada, ga ne nalazimo u muškim (epskim) pjesmama: Vrbas voda nosila jablana, Sinja magla po Vrbasu pala, Kraj Vrbasa, Vozila se po Vrbasu lađa, Oj Vrbasu vodo ladna, S ovu i s onu stranu Vrbasa, Vrbas vodo što se kuneš krivo, Ne čuje se pjesma sa Vrbasa… 

Riječi ovih pjesama često su doista patetične (valjda je Bichsel u pravu), te neke od njih teško mogu funkcionirati u tekstualnom obliku. No, zato, kad se riječi ovih pjesama, kako rekoh, u debelu hladu i uz tanku rakiju, otegnu iz hrapavih grla iz njih nestane sva jeftina patetika, a one se odjednom, doimaju poput Vrbasa: svježe, snažne i brze, koje nam, baš kao i voda o kojoj pjevaju, nose, valjaju, ogoljuju, ali istovremeno i hrane korijenje (eto ti, vraže, kud ćeš gore patetike).

Vrbas je nekada bio – brojni povijesni izvori govore o tome – i zlatonosna rijeka. Ljudi su od nje, dakle, živjeli, ali je ona bila i vodoplavna, pa je katkad i uništavala ono od čega se u Gornjem Vakufu-Uskoplju živjelo. Ivan Frano Jukić u pretprošlom stoljeću upravo zbog tog plavljenja Vrbasa i drugih uskopaljskih rječica i potoka po polju, naizva Uskopljane “lienim” ljudima, onima koji gladuju, a mogli bi uz takvo polje kakvo imaju, hraniti dvostruko više “stanovnikah”.

Priča o Vrbasu mogla bi biti duga: barem dvostruko dulja od samog Vrbasa, ali ja ću ovu završiti jednim citatom, kojeg sam pronašao slučajno, ali koji je iznenada zasjao poput kakvog zrnca ili grumenčića što su ga u neka druga vremena Uskopljani u upravo u Vrbasu pronalazili.. Danas potpuno nepoznati Vjekoslav Livadić, naime, za vrijeme dvogodišnjeg vojnog službovanja (1878. i 1879.) u Bosni zapisao je u svojoj knjižici crtica, pjesama, priča i pripovjesti, između ostaloga, i sljedeće riječi:

“…I Vrbasu pripisuju čudotvornu moć. Vrbas dobar je za rane – vele; Vrbas je sita – a ona, što s Karaule gore teče – gladna rieka.
Eh, lahko je kopače hranit, kada Vrbas piju…”

Vrbas je, današnjim rječnikom bi se reklo, oduvijek bio naša komparativna prednost. Ako je nismo iskoristili, nije kriv on, nego mi:

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *