Sjedi.Šuti.Dobro ti je. Vidiš kako narod pati. Nemaju za hljeba, a kamo li da maštaju o svom stanu ili stalnom poslu. Sjedi.Šuti. Dobro ti je. Pa šta hoćeš više? Imaš da platiš račune, kupiš hranu, bebi pelene i odeš sedmično na piće s mužem u lokalnu kafanu. Ok, u minusu si čim legne plata, al zato možeš dići kredit – pa kupiti čizme, šporet, platiti nove gume ili čak napraviti zub koji mjesecima nedostaje i kvari ti sve rjeđi, ali zaista lijepi osmijeh. Sjedi.Šuti.Ne talasaj!

Ovo je kratka verzija žustre diskusije koja se periodično ponavlja – o pogubljenom društvu, truhloj državi, depresivnim starcima i agresivnim tinejdžerima, pogrešnom sistemu vrijednosti, značaju novca i još većem značaju kvalitetnih prijateljstava i druženja kojih je uprkos svim mogućim tehnološkim dostignućima, sve manje.

Kažu mi da sam oportunista – jer želim bolji život. Ovdje, negdje drugdje, u moru, na nebu, Marsu ili Veneri – gdje god, samo nek je dostojan čovjeka.

Kažu mi da sam nadrealista – jer želim više opcija za rad (sistem u kojem poslodavac cijeni tvoje formalno/neformalno obrazovanje a ne ko su ti mama i tata, kojoj stranci si prodao dušu i koliko nisko možeš spustiti svoje kriterije za još nižu platu) , više druženja u prirodi,  a manje shopping centara (uređene parkove, biciklističke staze, šume bez mina), i sigurniji život u gradu (bez straha da me zbog nedostatka trotoara, semafora ili rupa na cesti udari bijesni auto dok guram kolica, bez straha da me napadne jadni, gladni, bijesni pas ili još gore – jadni, gladni, bijesni i obespravljeni čovjek).

Kažu mi da sam idealista – jer danima, mjesecima, godinama ponavljam jednu te istu priču – mi smo svi krivi što nam je ovako kako jeste i da nam može svima biti ljepše, ugodnije, bolje. Može, al valja naučiti prvo kako može!

Kažu mi da sam pesimista i da je šteta što ne vidim svijet na vedriji i ljepši način. A oni ne znaju da ja svako jutro u Njenim očima vidim sve boje, sjaj i raskoš svijeta koji ona tek otkriva. Ona mi je vratila davno izgubljene ružičaste naočale kroz koje – gle čuda – vidim, čujem i osjetim samo lijepe stvari.

Ali Ona će porasti, izgubit će negdje u svom trčkaranju kroz život svoje ružičaste naočale i tada će je poput žestokog šamara okruta stvarnost „odalamiti“ i uzeti joj čarobnu moć koju samo još djeca imaju – da vidi, čuje i osjeti samo lijepe stvari. I zato ne smijem prestati da očekujem više – od sebe, društva, države, cijelog svijeta.

Za nju ću biti i oportunista i nadrealista i idealista i pesimista. Sve samo ne isprani, nijemi posmatrač.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *