Bugojno je u svojoj dugogdišnjoj prošlosti i sadašnjosti dalo niz zapaženih asova.

Ima ih mnogo, zaista. Nabrojaću samo neka od imena koji su obilježili, kako naš tako i evropski sport. To su Josip Škaro, Stojanće Idić, Blagoje Bratić, Vlatko Glavaš,Šime Kolovrat,Dražen Ladić,Tomislav Piplica, i mnogi drugi sportski asovi. Mnogo je imena i bilo bi mi žao da neke izostatavim i zbog toga smo spomenuo samo neke od njih.

Donosimo vam prvu priče iz rubrike” Sportski velikani koji su ispisali historiju sporta u Bugojnu”

Josip Škaro (1956. – Tomislavgrad27. prosinca 2013.)

Karijeru je započeo u tadašnjoj Budućnosti iz Tomislavgrada. Iz Budućnosti prelazi u zagrebački Dinamo gdje je bio treći vratar. Iz Dinama prelazi u, drugi zagrebački klub, NK Zagreb. Zatim dolazi u Iskru iz Bugojna s kojom ulazi u Prvu jugoslavensku ligu u sezoni 1983./84. Karijeru okončava u kanadskoj Croatiji iz Toronta.

Nakon igračke karijere bavio se trenerskim poslom. Bio je trener vratara u HNK TomislavNK Troglav Livno i HŠK Zrinjski Mostar.

 

Stojanće Idić,rođen 1952,godine.Desno krilo ,poćeo u Željezničaru iz Sarajeva,Iskrin član od 1973.godine.

Nikako da izračunam koliko bi sada godina imao Stojanče Idić, zvani Pele, da nije umro sa trideset i nešto. Bio sam na sahrani, osamdesete su bile pri kraju. Tužno je kada umiru stari, još tužnije kada umiru mladi ljudi. Ne sjećam se njegove ožaloščene supruge, ni djece, ostala mi samo slika njegovih saigrača, fudbalera bugojanske “Iskre”. Došli su svi i Gogo Pavlić i Mišo Radović i Salkić i Mirković i… U svečanim, klupskim odijelima. Zlatna generacija “Iskre” iz zlatnog doba Bugojna.

Ovdje bih htio iz sebi svojstvenih sentimentalnih razloga napomenuti o ovoj lokalnoj legendi, koja je dobila nadimak velikana svjetskog nogometa, Pelea. To je bio igrač bugojanske Iskre, Idić. Omaleni Rom je u ovom klubu igrao početkom osamdesetih i mnogi ga uz Mirketa smatraju najvećom nogometnom legendom ovoga dijela Bosne. Neki idu i tako daleko da ga smatraju najzaslužnijim za Iskrin ulazak u prvu jugoslavensku ligu. Izvrsnu probojnost ovog omalenog igrača osjetile su mnoge obrane, a mnogi su i sanjali njegove driblinge. Jedini njegov problem bio je alkohol. Čovjek je imao posebnog čuvara kojemu je bio zadatak paziti kako ovaj nogometaš ne bi imao bliske kontakte s alkoholnim pićima. Kažu da je u poluvremenu utakmice znao popiti bocu rakije i vratiti se na teren te u nastavku tekme postići i pogodak.

Blagoje Bratić (01.03.1946. – 31.07.2008.)

Trener Iskre – Blagoje Bratić stekao afirmaviju radeći u Iskri.

 

Bratić je bio igrač zadnje linije i bio je poznat kao izuzetno snažan i pokretljiv igrač. Bio je teško prolazan u duelu i sjajan prilikom odbrambenih startova. U 12 sezona provedenih na Grbavici odigrao je 343 susreta i ubilježio 32 gola. U Željezničar je došao kao junior iz ekipe Pretis Vogošće i na Grbavici je proveo svoju čitavu karijeru. Bio je član i Jugoslovenske reprezentacije. Poslije igračke karijere postao je trener i vodio ekipe Lokomotive Brčko, Elektrobosne, Famosa, Iskre GOŠK-a iz Dubrovnika i Željezničara.

„Željo je bio pravi jugoslovenski tim i klub. Pripadnost željeznici učinila je da ogromni broj uniformisanih ima nepodijeljene simpatije, a bilo ih je u svim dijelovima “Juge”. Iako nismo bili ljubimci tadašnjeg režima, bili smo rado viđeni gosti u gradovima od Maribora do Đevđelije. Ćiro, a kasnije dizelka, pripadali su, kao i mi, svim vjerama i nacijama. To je bilo obilježje Željezničara,  a i naše. Željo se iskreno volio i kao takav bio je trn u oku  šovinistima i nacionalistima.“

 

Jedan od najdarovitijih Iskrinih nogometaša Luka Lazić nije dočekao ono što je zajedno sa svojim suigračima toliko želio.

U prometnoj nesreći 2.oktobra 1983.godine poginuo je Luka Lazić,sjajan nogometaš,dobar drug i pravi sportaš.

Ispraćaju na groblju u Čipuljiću prisustovalo je nekoliko hiljada građana,ljubitelja nogometa i Lazićevih vršnjaka.

Opraštajući od svoga druga,Iskrini nogometaši su obećali a će u narednim utakmicama igrati i za Luku i tako ostvariti njihov zajednički san.

U danima slavlja među Iskrinim prvotimcima nedostaje Luka.

A i on je započeo sezonu.Odigrao je prve četiri utakmice i tako bar simbolično doprinio najvećem podvigu bugojanskih nogometaša.

Stoga se mnogi upravo u danima najveće sportske radosti sa sjetom prisjećaju i Luke Lazića.

Njegov izuzetan talenat,ljubav prema klubu i prije svega razdraganost jedne mladosti,ostat će trajno u našim  usponima.

Bile su to najslavnije godine tima sa Hendeka :Josip Škaro ,Dragan Glamočak,Milomir Čeremidžić,Miloš Radović,Vatroslav Petrinović,Nedžad Omerhodžić,Stojanče Idić,Miralem Zjajo,Zijad Salkić,Goran Pavlić,Dragan Mirković,Selver Lihovac,Jasmin Gereljić,Senad Lupić,Fajko Orman,Anto Zečević,Mladen Karoglan,Miro Stipić,Stipo Palinić,Jako Novokmet,Hamdija Škoro,Luka Lazić,Miodrag Mandić,Anto Tolić,Anto Tomas

Stručni Štab,Blagoje Bratić,Stipo Pejak,Šime Kolovrat,nedjeljko Gojković,Anto Vukadin,Anto Renjić,Slavko Savić

ŠIME KOLOVRAT (1938)
Cijelu svoju nogometnu karijeru provodi u Iskri i FK Radnički Bugojno
Bio je dugo godina veoma zapažen igrač,i trener u radu sa prvom momčadi.
Šime ima OSAMDESET godina i redovno trči od kuće do Gorice,i dobro ga zdravlje služi .

 

Radnički je osnovan 1953.godine.Tijekom 1950-ih je šest sezona igrao u Zeničkoj ligi gdje su mu najveći rivali bili Sloga Gornji Vakuf i Radnik iz Donjeg Vakufa.

Klub je financijski pomagalo poduzeće Slavko Rodić,ali je ipak odlučeno da se Radnički 1959.godine fuzionira s Iskrom.Početkom 1960.godine lokalna vlast na razočarenje mnogih bugojanskih ljubitelja nogometa ubrzo i ugašen “FK RADNIČKI”Novi klub je kratko nosio naziv Bugojno.Mijenja ime u ISKRA.

ŠIME KOLOVRAT (1938) Cijelu svoju nogometnu karijeru provodi u Iskri i FK Radnički Bugojno

Vlatko Glavaš, (Bugojno2. septembra 1962.) je bosanskohercegovački trener i bivši nogometaš, bivši državni reprezentativac i sadašnji zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH ispred Demokratske fronte.

Za BiH je igrao od 1994. do 1997. godine. Od 1. ožujka 2002. do 1. siječnja 2007. vodio je A sastav bosansko-hercegovačke reprezentacije.

Igračka karijera

  • 1981.-1991. Iskra Bugojno
  • 1991.-1992. Rot-Weiss Essen
  • 1992.-1993. Wuppertaler SV
  • 1993.-1997. Fortuna Düsseldorf
  • 1997.-1998. NK Osijek
  • 1998.-1999. Wuppertaler SV

Tomislav Piplica (Bugojno5. svibnja 1969.) je bosanskohercegovački nogometaš i nogometni trener.

Svoju karijeru započeo je s 12 godina u Iskri iz Bugojna, kao igrač. Tek godinu poslije postao je vratar. Nastupao je za sljedeće klubove:

Bio je član jugoslavenske nogometne reprezentacije U-20 koja je 1987. u Čileu na svjetskom prvenstvu osvojila zlatnu medalju. Bio je pričuva, a branio je Leković. Na tom prvenstvu su između ostalih za jugoslavensku reprezentaciju nastupali Zvonimir BobanRobert JarniRobert Prosinečki i Davor Šuker, a izbornik je bio Mirko Jozić. Za bosanskohercegovačku reprezentaciju je igrao 9 puta.

Prvi inozemni angažman 1997. godine nije dugo trajao, samo 15 dana. Bio je u belgijskom Antwerpenu, ali njegov tadašnji klub (NK Segesta) je tražio previsoku odštetu tako da se ubrzo vratio. Nakon toga odlazi u FC Energie iz Cottbusa u njemačku drugu ligu gdje se dobro snašao i prilagodio i gdje je uspješno branio 11 godina. Zbog svojih posebnosti u sezoni 2004./2005. bio je jedini igrač koji je imao dvije autogram karte sa različitim frizurama. Jako brzo je postao miljenik publike u Cottbusu. Dva puta je izabran za igrača godine. Osim toga poznat je i po legendarnom autogolu glavom, kada mu je bezopasna lopta prešla preko glave. Za taj gol je u emisiji “TV Total” Stefana Raaba dobio nagradu “Raab der Woche” po koju je osobno došao. Sretno je oženjen i ima dvoje djece, Eva Karmela i Zak Paolo.

“Pipi” ili “Pirat” kako ga od milja zovu fanovi ima kultni status u sadašnjem klubu i nezamjenjiva je karika u sastavu Energie Cottbusa.

Završetkom sezone 2008./2009., uprava Energiea je odlučila ne produžiti Tomislavu ugovor, tako da s tom sezonom završava njegova profesionalna nogometna karijera. Zbog kultnog statusa koji uživa i zbog vjernosti Energieu, uprava mu je ponudila mjesto trenera i skauta koje je prihvatio.

Za bosanskohercegovačku fudbalsku reprezentaciju debitovao je 24. marta 2001. godine na kvalifikacionoj utakmici za Svjetsko Prvestvo 2002. godine protiv reprezentacije Austrije. Prije bosanskohercegovačke fudbalske reprezentacije imao je poziva da zaigra za reprezentaciju Hrvatske, što je odbio jer je isključivo želio igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Posljednju utakmicu za reprezenatciju odigrao je 21. augusta 2002. godine na prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Srbije na Koševu.

RODNO BUGOJNO

– Nemam vremena da češće dolazim u Bugojno, gdje mi žive majka i brat. Mama će uskoro otići do brata u Hrvatsku pa ćemo se tamo vidjeti nekoliko dana. Svi smo se razbacali po svijetu tako da nas je teško okupiti. Sestra je u Austriji… – sa sjetom govori Piplica te dodaje:

– Nije to više kao prije, kad sam znao da ću dolaskom u Bugojno sve sresti kod naše kuće. Tako je kako je, moramo to prihvatiti. No, kad god imam vremena, skoknem do rodnog kraja.

Trenerska karijera
5. januara 2010. godine dobio je UEFA trenersku licencu. U februaru 2010. godine, selektor bosanskohercegovačke fudbalske reprezentacije Safet Sušić izabrao ga je za trenera golmana BH reprezentacije.Treću sezonu zaredom radi kao trener u njemačkom fudbalskom regionalnom ligašu Nordhauzenu.

 

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *