Vesele su bile te naše mahale. Muškarci su radili, žene rijetko, rijetko u nekoj firmi. Kad kažem žene, mislim na naše nane i majke, između kojih se i našla pokoja da se zaposli u nekom preduzeću. “Dočim ili riječemo, što no ima riječ”, ovako je nekako počinjao rečenicu moj komšija Sulejman, njihove unuke i kćerke, generacije rođene 50-ih i 60-ih ukidoše tu tradiciju i listom se zaposliše u tvornicama i fabrikama kojih je bilo u Bugojnu  , da ne vjeruješ, tih 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka.

Žene bi, dakle, ujutro ispratile svoje muževe na njihove poslove, spremile djecu u školu, one radoznalije, koje se nisu vidjele ni popile kafu čak od jučer, okupile bi se kod jedne i započinjale druženje, bila je to neka vrsta informativnog sastanka. Dnevni red nije bio ograničen, ali teme su uglavnom bile standardne.

– Onaj moj sinoć došo kasno, malo bio popio pa odmah lego…

– Moj došo nešto ljut, nije ni riječi progovorio…

Takve su uglavnom bile rečenice posvećene muževima. Muž nije nikada bio u razgovoru npr. suprug, ili dragi, ili babo… nego uvijek “onaj moj”.

Mahalska jutra pamtim i po pjesmi koja se znala prosuti iz avlija, kao i voda koju su iz šlaufa puštali i ulični trotoar umivali i čistili da je nama djeci milina bila skakutati s bijelog na bijeli kamen. E, vrednice iz mog djetinjstva!

– Joj, šta sam ti sinoć sanjala, rekla bi često jedna, pa napravila kratku pauzu dok je ne bi dočekalo pitanje: “A šta?”

Onda bi ona opisivala svoj san, druge su slušale i odslušale pa se razvijala rasprava. O snu i simbolima. Jedne su tvrdile da nije dobro sanjati bistru vodu, druge da jeste, da je dobro sanjati da je neko umro jer mu time, kao, produžuješ život, da je užas sanjati da te boli i vadiš zub… jer sigurno će ti neko blizak umrijeti. Na tapet su, potom, dolazile osobe kojih trenutno nije bilo na jutarnjoj kafici kod Haše, Salihe ili Dike, riječemo.

– Bera bila opet s onim svojim u mraku ispod direka…

– Kad, ja ih nisam vidjela?

– Ma kasno je bilo, iza 11… nisam nešto mogla zaspati, izašla na prozor da zapalim cigaru, kad eto ti nje i njega.

– Ja kurve, u to doba pod direkom…

Zasjele bi one tako sve dok jedna ne bi skočila i rekla: “Uh, mi se raspričale, a evo samo što podne nije, a valja mi kuhati, nisam još ništa spremila… Onaj moj reko da će danas ranije.” I dopodnevno sijelo bi se prekidalo, a naše vrednice bi se onda razvaljanile i učas tili sve bi bilo cakum-pakum. I avlija i kuća i, kao što rekoh,   naše ulice koja je bila ničija i svačija.

A oni njihovi pojavljivali bi se, neki uvijek u tačno vrijeme, a nekih nije i nije bilo. Pogotovu kad je došlo vrijeme plata pa se onda i dobar akšamluk  ko je  mogao popiti. E, valja onda babu iz kafane vaditi, valja oko njega skakati i jebavati i kafanu i one što ga svratiše. Djecu bi, ako su bar malo dorasla, ko kurire slali: “Babo, mama me poslala da ti kažem da ideš kući.” Neki su mirno ustajali i krenuli odmah, neki su odugovlačili “idi, reci mami sad ću ja da još jednu popijem”, a neki su bogami i zagalamili na dijete: “Idi, reci joj, jebem joj sve, da ću doći kad ja hoću.” Pa kad dijete, prepadnuto i posramljeno, izađe iz kafane, oni što su znali ostati do fajrunta i dobrog dijela potrošene plate nastavili bi u društvu igrati ulogu oca, gospodara i komandanta: “Ona će meni slati dijete ko da sam ja dijete… J…. ću joj majku kad dođem, razbiću je da joj više nikada na um ne padne.” Je li bilo i takvih incidenata u mahali? Jeste, ali rijetko.

Zanimljivo je bilo kako je napredak, sporo ali sigurno, osvajao naše mahale. U cijeloj mjesnoj zajednici , mnogo ulica i u kojoj je živjelo puno, puno ljudi, žena i djece, bila jedna učiteljica, jedan nastavnik, nekoliko poslovođa u granapima i samoposluživanjima, možda još neko koga ne mogu da se sjetim – da je pripadao školovanom kadru. Ostalo, sve pomoćni radnici, što no ima riječ, irgati po fabrikama i gradilištima. Ne znam kako, ne znam zašto ali najviše je bilo bravara. Samo u dnu moje ulice četiri porodice živjele su zahvaljujući tom zanatu. Bio Hamdo kojeg smo zvali “kućna pomoćnica”, toliko djece su izrodile majke Aiša i Diša .

– Uči, sine, uči, kćeri, škola je najvažnija, vidiš kako se ja mučim bez škole…

Mnogima se primili ti savjeti pa se moje i mlađe generacije poupisivale u razne škole, uglavnom zanatske, ali i zanat je bio zlata vrijedan. Tako da je mjesna zajednica jako napredovala, što se tiče nivoa obrazovanja i pravih diploma koje smo sticali. Pa su, shodno tom napretku, kućerci od čerpića rušeni a velike kuće podizane, a mnogi su dobili stanove u velikim gradskim naseljima, došlo je neko bolje vrijeme… Vrijeme ko vrijeme, život ko život – samo mijena stalna jeste.

Ne lamentiram nad prošlošću, ne padam u nostalgičarsku zamku. Ali ne mogu a da se ne prisjetim, dok hodam recimo svojom ulicom, kao po groblju čiji ostaci kuća su kao nišani, kad se ono iz istih tih, u korov zaraslih avlija, čula vriska i cika, smijeh i pjesma. Ne mogu a da se ne prisjetim ljetnih kolektivnih odlazaka na Vrbas, i Rostovo. Roditelji i djeca, tepsije pita, kese s paradajzom, krastavcima, lubenice i flaše rakije koje će se zajedno hladiti u Vrbasu… Pa onda sjenovita mjesta gdje su se prostirale deke, veliki krugovi mladih i starih za istom trpezom. Slatko ćemo se najesti svi, mi djeca odskakutat ćemo našim razigranim stazama, očevi će izvaditi svoje flaše a žene će se okupiti oko džezve i kafe. I usput, majčinski brižno pratiti djecu a bogami i muževe.

 

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *