Rezime
Bošnjačka književnost preporodnog perioda bila je prilagođena novim
društvenim tokovima, ali je i dalje sačuvala svoje književno naslijeđe iz
prethodnog perioda. Kao primjer takvog proznog stvaralaštva, upravo je
začetnik bošnjačke književnosti na bosanskom jeziku Edhem Mulabdić.
Pripovijedni modeli kao što su: epski i lirski narativ, istočnjačka priča,
priča iz života i tematika patrijahalnih vrijednosti, tradicionalnih starinskih
običaja, ljubavnih zapleta i tragičnog kraja junaka čine osnovu Mulabdićevog
književnog opusa.
Roman “Zeleno busenje” i novela “Na obali Bosne” dali su osnovu modernoj
bošnjačkoj prozi i pripovijedne modele za izgradnju prvih književnih
djela na bosanskom jeziku.

GODINA 1878. BILA JE PREKRETNICA u društvenom i političkom
životu Bosne i Hercegovine. Smjena dva carstva, onog istočnog,
orijentalnog, islamskog onim zapadnim, krišćanskim, evropskim, najviše
je pogodila bosanske muslimane. Njihova nesnađenost, zbunjenost i strah
“od tuđina” uticali su kako na politički tako i na kulturno-prosvjetni život.
Nakon desetogodišnje stagnacije i zamrlosti književnog života
(1878-1882) kod Bošnjaka započinju procesi otvaranja škola i čitaonica,

pokretanja prvih časopisa i listova (Bošnjak, Behar, Gajret, Biser), a
na scenu izlazi i prva generacije bošnjačkih književnika (Mehmed-beg
Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman N. Hadžić, Edhem
Mulabdić, Šemsudin Sarajlić i dr.) s kojima započinje doba književnog
preporoda. Da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački
pisci prekidaju dotadašnju tradiciju stvaranja književnih djela na
arapskom, turskom i perzijskom jeziku i pišu svoja djela na narodnom
(bosanskom) jeziku. Ali ipak čuvaju usmeno i pismeno književno naslijeđe
iz prethodnog perioda, koje im služi kao podloga za stvaranje, ne
dajući tako da tradicija i duhovna baština zauvijek nestanu. Pjesnici su
mogli lahko izgraditi pjesničke oblike, jer su već imali bogatu usmenu
lirsku tradiciju (sevdalinku i baladu) s divanskom (mističnom) poezijom,
a pripovjedači su mnogo teže pronalazili pripovjedne modele na kojima
bi izgradili svoja prva književna djela.
Sve do tog perioda, u islamskom svijetu, književna forma kao što
je proza smatrana je manje vrijednom u odnosu na poeziju, pa su se
naši prozni stvaraoci okretali usmenoj književnosti (folklornoj predaji)
i maštovitosti istočnjačke priče čija je osnova bila neoromantičarska. U
početku bez tačno određenih pripovjednih modela, pisci stvaraju prozu
koja je imala isključivo dvije funkcije: moralno-didaktičnu i zabavnu.
Iz većine priča koje su izlazile u prvim godištima lista Bošnjak proizlazi
moralna pouka o lijepom i ružnom ponašanju, a zabavno štivo činile su
prikupljene i objavljene priče s Istoka. Pored njih, kao pripovjedni model,
piscima je služila i epsko-lirska tradicija, a posebno bošnjačka balada iz
koje su crpili teme za ljubavne pripovijesti i gradili fabulu i likove.
U ovome radu govorit ćemo o pripovjednim modelima kojima se služio
najznačajniji bošnjački pisac preporodnog perioda Edhem Mulabdić.
Edhem Mulabdić
Rođen je u Maglaju 1862. godine. U rodnom mjestu završio je ruždiju,
a učiteljsku školu u Sarajevu. Radio je kao učitelj pučke škole u Brčkom,
kao nastavnik u učiteljskoj školi u Sarajevu, kao upravitelj Muslimanske
djevojačke škole i ženske preparandije. Nakon Drugog svjetskog rata
osuđen je na zatvorsku kaznu. Umro je 1954. godine u Sarajevu. Uređivao
je list Bošnjak 1892. i 1893. godine, zatim Behar, Gajret i Novi Behar

Mulabdićeve priče sadrže atmosferu patrijarhalnih (tradicionalnih)
vrijednosti koje se moraju bez pogovora prihvatiti i poštovati. Zato
njegove priče teku uvijek slijedom idiličnog života ljepotom i slikovitošću
prirode koja ga okružuje, a zaplet radnje počinje kada se taj slijed naruši
sudbinom ili društveno-historijskim promjenama. Ali na kraju, uvijek se
taj porušeni sklad između čovjeka i svijeta ponovo uspostavi, zahvaljujući
moralnim principima njegovih junaka u patrijarhalnoj zajednici. Većina
Mulabdićevih priča izgrađena je na modelu poučne proze, jer je njegova
namjera upravo i bila da pouči i kritikuje, a to je ono što mu mnogi
kritičari, pa i njegovi suvremenici (Vladoje Dukat i Milan Marjanović)
zamjeraju kao slabo ostvaren spoj umjetnosti i pouke.
Mulabdićeve pripovijetke, po svojim stilsko-konstitucionalnim
karakteristikama, Muhsin Rizvić je podijelio na: “…fabularne (događajne),
one u čijem konstituisanju preovladava događaj, fabula, razvoj, dinamika
radnje, kojoj je sve podređeno, na čiji se razvoj i ishod sve polaže i sudbina
likova i sudbina idejne postavke i pogodak teze, i na atmosferske, one
u čijem tkivu preovladava opis okoline, prilika, raspoloženja koje sve
prožima i daje svemu svoj ton, koje sva sitna, pojedinačna kretanja svodi
u okvire svoga stanja”2
.
Zbirka novela Na obali Bosne počinje pričom Sreća u domu, koja
sadrži idiličnu porodičnu atmosferu s elementima patrijarhalnih običaja
i veselja u begovskoj kući prouzrokovanih rođenjem malog bega. Ova
novela daje sliku tradicionalnih bošnjačkih običaja i narodnih vjerovanja,

protkanu ljubavnim osjećajima mlade begovice koja je pune četiri godine
čekala na rođenje sina i tako upotpunila svoju i muževu sreću.
“Mašalah, mašalah! – dovrši Hadži-hanuma tu prepirku, pa se lati
džepa i spusti djetetu novac “na čelo”. Za njom sve redom darivale
malog i začas mu oko glavice zveketale rubije, dukati i srebreni novci.
Na te darove nadovezali se sad dugi blagoslovi: da dugo i dugo živi,
da bude sretno na svakom koraku, a sve u zdravlju oca svog i majke,
da od njega i veselja dočekaju. – Amin, da Bog da! – pratile sve u
jedan glas.”3
Tradicionalni starinski običaji (pjesma djevojaka, darivanje djeteta,
muštuluk ocu, njegovo darivanje hanume skupocjenom ogrlicom, a ona
mu zahvaljuje ljubeći ga u ruku…) daju ovoj noveli epske odlike.
U drugoj noveli, pod nazivom Nesretan unuk, Mulabdić ističe svoju
konstantnu ideju učenja i obrazovanja omladine, ali s dubljim, psihološkim
osvrtom na likove.
Dvije begovske porodice, hadži Arifagina i Numanbegova, su u
stalnom sukobu. Jedni imaju sina Muradbega za ženidbu, drugi kćer
Hanifu za udaju i, po logičnom slijedu događaja, oni se vjenčaju, pa tako
postaju žrtve zlobe i mržnje svojih porodica. Radnja dalje teče uvođenjem
trećeg lika – Osmanlije kajmekama kome se Hanifa, također, dopada, ali
mladi beg ipak pobjeđuje (djevojka postaje njegova), pa se tu javlja jedan
od Mulabdićevih čestih motiva – osveta Osmanlije. On šalje Muradbega
u rat, a pisac nam daje sliku klasičnog bošnjačkog epskog junaka uvijek
odanog i spremnog da se suprotstavi višoj sili.
“Vojska se diže i Muradbeg pođe. Momak ponosit, a nagizd’o se,
ko da će u svatove, na bijesnu svom vrancu ko na aždahi, iskre mu
sijevaju ispod nogu, zemlja se trese. Krenuo među prvim preko
čaršije, a svojim veselim licem čisto prkosio kajmekamu, da mu nije

Roman završava jednu historijsku priču Bošnjaka u kojoj su “nevine
žrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje”, bile
uzaludne. Mulabdić je u ovom djelu iznio svoj životni stav, po kome je
protok vremena i ljudi neminovan i sudbinski predodređen.
Naposlijetku, može se s pravom reći da je usmena bošnjačka tradicija
imala navjeći uticaj na stvaranje ovog bošnjačkog pisca preporodnog
perioda. Pripovjedni modeli Mulabdića zasnovani su na epskom i lirskom
narativu, istočnjačkoj priči i priči iz života. Lešić uočava da bošnjački
pripovjedači “nisu voljeli čvrstu narativnu strukturu, pa su se radije opredjeljivali
za duge i difuzne pripovijesti, u kojima priča teče kao nadošla

voda koja se razliva u više pravaca i tako gubi svoju matičnu struju, ali
takav tok priče, koji je općenito karakterističan za conte oriental, ti pisci
su preuzimali i onda kad su pričali o savremenom životu”.26
Težak društveno-politički život Bošnjaka u tome vremenu bio je
osnova Mulabdiću za uvođenje socijalne tematike u svoja djela. Neki
kritičari nastojali su oduzeti umjetničku vrijednost ovoj prozi i odrediti
joj ulogu angažirane književnosti. Pisana na bosanskom jeziku i u duhu
tradicionalnog i neoromantičarskog naslijeđa, književnost preporodnog
perioda postavila je temelje modernoj bošnjačkoj prozi i zbog toga ne
bi trebala i ne bi smejela izgubiti svoj književni i kulturno-prosvjetni
značaj.

Redakcija. Bugreg

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *