Još ponetko čuva male pisaće strojeve, bisere bugojanskog Unisa, jer nikad se ne zna, može nestati struje. Još ponetko na njima ispisuje sjećanja na zavičaj, jer mu kompjutori izazivaju tjeskobu novoga. A tek bugojanska Špedicija! Nekada je to poduzeće tražilo vozače, kamiona – RABA je bilo više. I čega još sve nije bilo u Bugojnu: od obuće i krzna, namještaja i lignita, do Rodićevih specijaliteta i turističkih destinacija, dobrih škola i ponosa. Zaposlenih i do 17.000 i svatko je od zarade odvajao dobar postotak za prosperitet svoje općine. Danas, gotovo ništa od toga.

Bugojno, gradić u kojemu se spajaju i razdvajaju bosanski putevi, smješten je u najprostranijem dijelu Uskog polja (Uskoplja) što prati rijeku Vrbas, okružen Kalinom, Rudinom, Radovanom, Radušom…, svoje preteče ima u starim gradovima – Podu, Bistui Novi, Susidu, Veseloj Straži, Pruscu od kojih su ostali tek zaraslo kamenje, pokoji zid ili samo ime.

Odakle ime Bugojno, nije znao ni franjevac I. F. Jukić koji se sredinom XIX. stoljeća, putujući po Bosni, zadržao i razgovarao u bugojanskom Malom Selu s fratrom i njegovim pukom, razgledao kvalitetu žita i stoke što se donosilo i slijevalo na bugojansko tržište, i to je onda zapisao u svoj Zemljopis i poviestnicu Bosne.

 

Grad Bugojno, piše Iljas Hadžibegović 1991., nije izrastao iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX. i početkom XX. stoljeća posjeduje karakteristike drugačije od osobina gradova koji su nosili duboko urezane odlike duge istorije orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskoga grada. To je u Bugojnu vidljivo i spolja i iznutra, jer mu nedostaje čaršija . Nisu postojale ni mahale, ni dijelovi grada u kojim potpuno odvojeno žive pripadnici različitih vjerskih i etničkih zajednica . I u socijalnom smislu Bugojno je svojom strukturom bilo više okrenuto budućnosti i novim zanimanjima nego starim i anahronim zanatima i profesijama. U Bugojnu se zbog toga, na pragu XX. stoljeća, drukčije mislilo nego u mnogim starijim gradovima koji su se, u svakom pogledu, morali oslobađati tradicije kasabe koja je, naročito u načinu proizvodnje i obrazovanja podmlatka, usporavala procese izrastanja tih naselja u moderne gradove.

 

 

Početkom XX. stoljeća su se na bugojanskim ulicama, u kafanama, javnim mjestima, mogli čuti različiti jezici. Bilo je i dobrih škola, kulturnih udruga i institucija. Za komunističkog samoupravljanja bilo je po bugojanskim tvornicama ili, primjerice u Kalinu, još gospode, iako drugova, koji su sklapali poslovne ugovore. Ni komunizam nije mogao rastočiti potku uljuđene gospode.

U bivšoj Jugoslaviji, Bugojno je bilo grad sa četvrtom najvećom stopom razvoja. Većina fabričkih postrojenja potpuno je uništena devedesetih godina. Danas je mnogo bolje, kažu Bugojanci. Ali i dodaju: “Ne baš svima”.

 

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *