Još davno Beograđani su moju Dobojku Zilhu Bajraktarević prozvali kraljicom sevdalniki ili boginjom narodne muzike. Poznati zagrebački novinar Fadil Hadžić (pokretač i glavni urednik ”Vjesnika u srijedu”), književnik, slikar, filmski reditelj, komediograf (osnivač kazališta ”Kerempuh” i ”Jazavac”) poslije odigrane glavne uloge u njegovom filmu ”Lov na jelene” prozvao je ovu damu – ženski Klej iz Doboja, po Kasijusu Kleju, možda najboljem bokseru svih vremena. Njen suprug, Beograđanin, svuda je isticao da je to žena zavidne inteligencije i veoma hrabra. Nekada najpoznatiji kafanski pjevač narodnih pjesama u Jugoslaviji, boem Toma Zdravković napisao je za nju i komponovao pjesmu ”Šta će mi život bez tebe, dragi”, melodiju koja je godinama bila najpopularnija na radio-stanicama širom Jugoslavije. A baš je Jugoslavija bila velika ljubav Zilhe Bajraktarević koja će u u svojoj pjesmi ”Jugo, moja Jugo” pjevati i ove stihove:

Plačem, plačem i srce me boli

Daleko je sve što tamo volim

Imam para i sve je bogato

Al’ je Juga moja pravo zlato…

Dobojčanke: Zilha (Silvana) sa majkom Hajrijom i tri svoje komšinice

Dobojčanke: Zilha (Silvana) sa majkom Hajrijom i tri svoje komšinice

Zilha Bajraktarević? Ne znate ko je ta dama? To je moja Dobojka i Beograđanka, ponosna Jugoslovenka i Bosanka – Silvana Armenulić. Znate li da su je slavili i Beograd i Zagreb, slavila je Silvanu cijela Jugoslavija. Gdje god se pojavi poplavi ljude finim osjećajima i zanese ih snagom svog raskošnog glasa. I svojom ljepotom. Lijepa i inteligentna žena, gleda te zaljubljeno i još tako zanosno pjeva – zar ti išta više treba u životu? Tako je, vjerovatno, razmišljao i mladi Radmilo  Armenulić kada je prvi put, u hotelu Grand u Beogradu, vidio i slušao pjevačicu umilnog glasa i zavidnog stasa. Poručio je neku pjesmu, Zilha je to otpjevala kako je najbolje znala i – ljubav je planula. Radmilo je bio jedan od najljepših momka u Beogradu i zaljubio se na prvi pogled u pjevačicu koja je zanosno pjevala sevdalinke i tako svojim čarobnim glasom osvojila ne samo ovog momka nego i sve Beograđane koji su je s pravom prozvali kraljica sevdalinke. I sve teče kao u kakvoj lijepoj priči. Ljubav između Radmila i Silvane trajaće godinama…Student prava Radmilo Armenulić bio je sin uglednih Beograđana – otac Đorđe, inženjer, kraljevski oficir, majka Gordana, uvaženi ekonomista. A mladić je već bio poznat kao reprezentativac Jugoslavije u tenisu, sportu otmjenih momaka i djevojaka. Kasnije je obavljao funkciju državnog selektora i trenera punih sedamnaest godina.

Zaljubljeni teniser je redovno dolazio u hotel Grand, slušao pjesme svoje ljubavi i jedne noći zagrlio Silvanu i poveo je domu svome da mu bude ljuba za cijeli život. Roditelji su već bili načuli  da se njihov sin zaljubio u kafansku pjevačicu, ali tome nisu pridavali mnogo značaja misleći da je to samo jedna od prolaznih mladalačkih ludosti njihovog jedinca i mezimca.

Dvoje mladih, ludo zaljubljenih, jedne noći u oktobru, 1961, krenuli zu zagrljeni prema stanu Radmilovih roditelja, srećni,  ali nestrpljivi i uplašeni, pokucali  i pomalo stidljivo  čekali da se iza vrata prostranog stana starih Beograđana, intelektualaca par excellence, pojave majka ili otac. Kako mi je pričala Silvanina majka Hajrija, vrata su brzo otvorena i…

– Majko, ovo je Silvana, moja supruga! – ponosno je 23-godišnji Radmilo majci predstavio  svoju veliku ljubav. Gospođa Gordana Armenulić za trenutak je zanijemila i bila šokirana: zar njen sin da se oženi pjevaljkom? A onda, poslije nekoliko sekundi rekla je da ulaze i obratila se Silvani: dobro mi došla, moja draga snaho.

Nekoliko godina kasnije, pričala mi je Hajrija, gospođa Armenulić, kazala je kako se osjećala u tom trenutku kada je na vratima ugledala sina i Silvanu, kafansku pjevaljku: kada sam ih videla, za trenutak me uhvatio bes, ali sam shvatila da moram primiti tu novu osobu u svoj život.  Pomislilla sam: ako bih odbila da je pustim u kuću, povredila bih i možda izgubila sina. I preostalo mi je samo da poželim dobrodošlicu svojoj snahi i sreću svom sinu. I nikada nisam zažalila: Silvana je bila zaista divna osoba.

Naša Dobojka Zilha Bajraktarević, odavno već Silvana Armenulić napravila je izvanrednu karijeru: dugo vremena bila je najpopularnija pjevačica bosanskih sevdalinki i narodnih pjesama u Jugoslaviji. A njena slava bila je na vrhuncu u vrijeme emitovanja TV serije ”Ljubav na seoski način”. U toj seriji Televizije Beograd Silvana Armenulić bila je ne samo izvrsna pjevačica nego i odlična glumica. I baš u to vrijeme ploče i kasete sa Silvaninim pjesmama dosezale su i do tri stotine hiljada prodatih primjeraka što do tada nije uspjelo nijednom pjevaču u Jugoslaviji. Sa njom su zajedno pjevali i snimali ploče Aleksandar Trandafilović, Predrag Gojković Cune, Arsen Dedić i Slavko Perović. Glumila je u još četiri-pet serija i filmova.

Sreli smo se samo jednom, u Beogradu. Namjerno sam navratio u hotel Grand i u pauzi između dvije pjesme, prišao sam joj i rekao da ima pozdrav iz svog Doboja.

Ja tebe znam već dugo iz našeg ”Glasa komuna”, list čitam redovno, to je moje  najdraže pismo iz zavičaja, rekla je Silvana. Šta radiš u Beogradu, imaš li gdje spavati, treba li ti para, neprekidno je postavljala pitanja. Onda sam ja upitao Silvanu: možeš li mi otpjevati dvije pjesme ”Bosa Mara Bosnu pregazila” i ”Maro, Maro, od bisera grano” u čast moje majke Mare kojoj je danas rođendan, reci koliko treba da platim, upitao sam je. Zar misliš da bih mogla naplatiti pjesmu svom Dobojliji, zovnula je konobara i poručila mi večeru. Pjesme je otpjevala sa puno osjećanja i meni se učinilo da njena duša širi sve boje ljepote glasa i šarma. Upitao sam je zašto nikada nije pjevala u Doboju. U njenim očima tog trenutka ugledao sam tugu i samo je tiho procijedila kroz zube: nisu me nikada zvali. Poslije našeg susreta, pozvana je da pjeva na zanatskoj zabavi u Doboju. Tu veče u njenom rodnom gradu, u Domu JNA,  pjevao je i Predrag Gojković Cune. Jednom je, u nekom intervjuu, rekla da bi željela da Doboj za nju priredi veliki javni koncert, recimo na Gradskom stadionu, i da pjeva zajedno sa svojom sestrom Mirjanom čiji bi prihod išao u dobrotvorne svrhe. Nikada nije održan takav koncert…

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ”Gorki pirinač” gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom svojih grudi, prošetala korzom.

Počela je da pjeva na takmičenju mladih talenata i tu bila najbolja.  A gospođe sa Čaršije su pratile djevojčicu koja ide na česmu po vodu i pjevuši, otvarale prozore i radovale se da čuju njen glas. Pjevala je i svom društvu, tinejdžerima, na Gradini. Zapjevala je koji put i u restoranu ”Bagrem” i hotelu ”Bosna”. Otac se bunio i rekao da neće dozvoliti da mu kćreka bude kafanska pjevaljka.

Ubrzo se Zilha, jedno od desetero djece poslastičara Mehmeda Bajraktarevića Garana, izgubila iz Doboja i potražila sreću u Sarajevu kod svoje tetke, pa se zatim obrela u Beogradu. Pjevala je i u Skadraliji, bila prijatelj Miodraga Petrovića Čkalje, Koče Popovića i Džemala Bijedića. Njena buduća rivalka, ali i prijateljica  Lepa Lukić kazala je u jednom intervjuu ”da ja još nisam znala pokazati na karti ni gde se nalazi Beograd, a Silvana je već pevala u Skadarliji.”

Zilha Bajraktarević  poznatija kao Silvana Armenulić rođena je 1938. godine u Doboju. Odrasla je u velikoj porodici i uvijek se sjećala dana svog siromaštva i majčine brige da obezbijedi djeci makar ono najosnovnije. Zamislite, često je govorila, valja kupiti devet kaputa, devet pari cipela, dati djeci za ručak devet šnita kruha… Možda se i zbog toga, dok je pjevala sevdalinke, u njenom prefinjenom glasu, osjećala i snaga radosti i snaga bola. I vi osjetite da je Silvana osoba sa najljepšim osmijehom jedne duše  i da vas osvaja toplinom svog glasa. Uspjela je da pobijedi svoje muke i traume iz djetinjstva  i slavila vrijeme u Jugoslaviji u kome se lako disalo i slobodno živjelo.

Radmilo Armenulić je govorio da su ”sve njene pesme lepe” i uvijek volio da čuje njemu najmiliju pjesmu ”Nad izvorom vrba se nadnela”, prvu numeru koju je Silvana snimila. Naravno, obožavao je pjesmu ”Šta će mi život bez tebe, dragi”, koju je Toma Zdravković napisao i komponovao u stanu Radmila i Silvane i to specijalno, kako kaže, za moju suprugu.

”Silvanu pamtim i kao osobu koja je bezgranično bila hrabra. Volela je brz život. Jednom je u Nemačkoj zalupila vrata stana, a ključ je ostao sa unutrašnje strane. Izašla je na sims širok oko 40 centimetara po kome je na visini od dvadeset metara obišla zgradu i kroz prozor u kupatilu ušla u stan. A kao supruga i drug bila je nežna, pažljiva, blagodarna”, ispričao je u jednom intervjuu Radmilo Armenulić.

Ne znam koliko je dugo trajala strasna ljubav između Silvane i Radmila, možda sve do njene tragične smrti. O toj ljubavi i danas se mogu čuti legende. I sada, četiri decenije od smrti supruge i majke, Radmilo i njihova kćerka Gordana, odlaze na groblje u Beogradu i donose svježe cvijeće na Silvanin grob, gdje se na spomeniku nalaze dva bijela goluba. To redovno čini i pjevač Predrag Živković Tozovac.

Na vrhuncu svoje slave i karijere, u jesen 1976. godine, Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana (Mirsada) Bajraktarević održale su nekoliko koncerata u Srbiji i Bugarskoj. Na povratku kući, svratile su kod poznate proročice Vange u Sofiji koja im je rekla da se paze kada se budu vraćale u Beograd, predosjećajući valjda da će se dogoditi velika tragedija. Nesreća se desila kod Niša i Silvana u 37. godini života i trudna  Mirjana poginule su na mjestu udesa, a sa njima i Rade Jašarević, violinista, šef  Narodnog orkerstra Radio Beograda.

Silvana je pjevala da ima para i da je bogata, voljela svoju porodicu i posvećivala punu brigu i pažnju suprugu Radmilu i kćerki Gordani. Ali, sve do kraja života u duši osjećala je tugu zbog toga što nikada nije priređen taj veliki koncert u njenom Doboju, rekla mi je jednom njena majka Hajrija. U jesen 1973, u svom dnevniku, zapisala je i ovo: kada sam nedavno pevala u Doboju, u Domu JNA, osetila sam nešto toplo, intimno i prisno. Nešto samo moje. Doboj je bio lep. Sklupčan kraj obala reka Usore, Spreče i Bosne. Mali zeleni raj…

Rodni gradovi najčešće ne obraćaju puno pažnje prema ličnostima koje ih nadmaše. Silvana je bila istinska zvijezda narodne muzike, pjevala širom Jugoslavije i u srcu nosila i Doboj i Bosnu. To gotovo ništa nije značilo za provinciju koja je spremna sve da vam oprosti, ali uspjeh, e, to ne može, nikako. I tako je to u životu otkad je svijeta i vijeka.

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *