Zavičajna nostalgija, sintagma je sastavljena od dvije zanimljive riječi koje su
obično u vezi s emocijama i asociraju na rodni kraj. Zavičaj – kao mjesto gdje smo
se rodili, odrastali, ljude i običaje upoznavali te život saznavali i nostalgija – žal i
tugovanje za rodnim krajem i prolaznošću vremena i događaja iz najljepšeg perioda
našeg života – djetinjstva i mladosti.

Neki ljudi i ne osjete ovu zavičajnu nostalgiju jer žive u mjestu u kojem su i
rođeni, ali oni koji su se u vrijeme odrastanja ili kasnije odselili iz rodnog kraja, bilo
u okviru granica iste zemlje ili u neku drugu, najbolje znaju šta u dubini njihove
duše znači zavičaj i nostalgija: pitoreskni kraj pun prirodnih ljepota, ljudi s kojima
ih vežu najljepše životne uspomene, običaji i događaji iz toploga roditeljskog doma…
Tu percepciju zavičaja koju u sebi nosimo cijelog života kasnije ćemo uljepšavati
do granica idiličnosti, pa tako dobivamo sliku privida da se u rodnom kraju ništa
nije izmijenilo, a ako i jeste, onda je to najljepše od najljepšega.

Zov zavičaja odzvanja u nama cijelog života i privlači nas da se bar povremeno
i nakratko vraćamo na to mjesto naše ultimativne sreće, živeći u njemu neku svoju
bajku koja se pretvorila u virtualnu, što je zapravo i svaka bajka.

A povratak u zavičaj moga djetinjstva je zapravo podsjećanje na odrastanje sa
sestrama i bratom u idiličnoj roditeljskoj kući pored Vrbasa, rijeke čiju vodu pamtim
kao suzu bistru, punu riba, rakova i vidri te one vode u kojoj je majka kuhala najbolji
grah, jer ona voda iz bunara nije takva, valjda zbog velikog sadržaja kamenca.

Zavičaj su i ljeta provedena na obalama Vrbasa, kupanje, takmičenje u plivanju, ribolov…
Sve tako do početka industrijalizacije moga zavičaja .

„Zavičajna nostalgija“ je za mene neka vrsta terapije u  životnoj dobi kada,

prebirajući po svojim sjećanjima, tražim drage prijatelje i događaje
iz dječačkih i srednjoškolskih dana, nadahnjujući se, makar i u mislima, tom srećom.
A da bih i danas bio mladalački sretan, pokušao sam, usprkos Albertu Einsteinu,
zaustaviti vrijeme, što je nemoguće, i rekonstruirati neka važna mjesta u svome životu,
ali i u životu moje baby boom generacije, prisjetiti se nekih ličnosti koje su mi
u različitim perioda života nešto značile, neki kao drugari, kolege, nastavnici i profesori,
drugi kao ljubimci sa stadiona . Nažalost,sve u kontekstu misli američkog književnika i nobelovca Saula Bellowa da je postojao jedan izvorni svijet, zavičajni svijet koji je izgubljen.

 

Facebook Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *